Denali: na kraju sveta

Od Ankoridža do Talkitne, mjestašceta odakle
ćemo se malim avionom prebaciti na glečer Kalhitna i početi uspon po
standardnoj ruti West Butress, trebalo nam je 3-4 sata vožnje.
Nevjerovatan je kolorit tih divljih i pustih predjela. Nepregledne šume
su ispresjecane jezerima i rijekama u kojim lososa ima toliko da vlada
dozvoljava mještanima da ga mrežama, za svoje potrebe, bez dozvola,
love tri puta godišnje.

Autor: Goran Rokolj
Izvor: B92
”Nema
šanse da sa ovolikim teretom izađem na kraj. Pa ima bruh da dobijem”,
prokomentarisao sam više nego zabrinuto. Vaga, na kojoj su se nalazili
ruksak i torba pokazivala je 120 funti (54.4kg). U njima je bila moja
hrana i oprema namjenjena za ekspediciju na Denali, najviši vrh
sjevernoameričkog kontinenta. Spremao sam se mjesecima, znao unaprijed
koliko ću na toj najhladnijoj planini svijeta morati nositi na leđima i
vući na sankama gotovo cijele tri sedmice; preko glečera, iz jednog
kampa u drugi, visočiji, pa sam se opet pred glomaznim i teškim teretom
pokolebao i zabrinutost odmah podijelio sa ostalim članovima iz mog
tima.

”Pa ti si lak, mora da nisi uračunao opremu poput
šatora, užeta, lednih klinova, šerpi... koju ćemo dijeliti.”,
odgovorila mi je Radmila koja je uvijek na sve mislila. Nisam, bila je
u pravu, s užasom sam konstatovao. Nije bilo drugog izlaza nego u ovoj
situaciji primjeniti stari, provjereni, mentalni trik: kako ostali u
timu tako i ti.
Naš
tim se sastojao od pet članova. Radmila, Zoran i ja smo se kroz
alpinizam i planinarenje upoznali u Vankuveru, gdje svi živimo. Denali
je dugo bio prisutan u našim penjačkim planovima i o njemu smo sanjali
onako kako to uobičavaju alpinisti: otvorenih očiju. Kada se ukazala
prilika da preko lokalnog alpinističkog kluba konačno odemo, u tim su
ušli Laura i - Vince, koji je formalno postao vođa. Najstariji u grupi,
biolog, posebno angažovan na polju ekologije, tvrdio je da ima ”neke
ideje”, te tako postadosmo ”Čista Energija Denali 2008.”, karbon
dioksid neutralna ekspedicija, ekspedicija koja tokom svog puta neće
ostaviti loš uticaj na prirodu i atmosferu.

Na moje veliko
olakšanje i sreću, to nije značilo da ćemo put od Vankuvera do Aljaske
morati preći pješke ili biciklom, odnosno veslajući ili plivajući
negdje do Beringovog mora (a odatle ponovo pješke ili sa haskijima do
podnožja Denalija), nego da će kompanija ERA (Ecosystem Restoration
Associates) najprije izračunati koliko ćemo karbon dioksida proizvesti
tokom naše ekspedicija (avion, auto, gorivo za kuhanje itd.), a zatim
sadnjom drveća na uništenim područjima planete sav taj naš loš uticaj
sanirati.

Podržavajući ideju koju smo promovisali, od nekih
ekološki savjesnih kompanija dobismo jakne, krplje, po vreću organskih,
energetskih čokoladica, solarni punjač baterija i – krenusmo.

Primjeti se odmah nakon što sletite u Ankoridž da je Denali jedan od
simbola Aljaske. Pored kapitalnih primjeraka grizlija, polarnih
medvjeda, lososa, irvasa koji preparirani vise na zidovima ili vas sa
staklenim očima gledaju iz izloga, na aerodromu u Ankoridžu postoji
specijalno, odvojeno mjesto odakle se, kad je dan lijep, u daljini
ukaže kolosalni i veličanstveni vrh.
Još
od kraja 19. vijeka, dok se zvao McKinley, Denali je predstavljao san
za “osvajače beskorisnog”, kako je alpiniste nazivao legendarni
francuski penjač Lionel Terray. Slavu prvog osvajača Denalija za sebe
je najprije htio da uzme poznati američki istraživač dr Frederick Cook
tvrdeći da je vrh osvojio 1906., što se, međutim, pokazalo netačnim.
Čovjek se slikao na 10 milja od Denalija udaljenom i cijelih 1000
metara nižem vrhu koji se danas, zahvaljujući Cook - ovoj neuspjeloj
podvali, zove ”False Peak” (Lažni vrh). Na Denali po prvi put u
istoriji 1913. izlaze Amerikanci Walter Harper, Harry Karstens and Robert Tatum, čime prave, za to vrijeme, nevjerovatan poduhvat.

Danas, stotinjak godina nakon tog prvog uspješnog uspona, prema vrhu
Denalija svake godine krene oko 1000 penjača iz cijelog svijeta. Iako
za razliku od njihovih prethodnika prije jednog vijeka, u podnožje
Bolsoye Gore, kako su Rusi nazivali Denali, stižu avionom, umjesto s
haskijima, opremljeni najmodernijom alpinističkom opremom i opskrbljeni
svim mogućim informacijama o kojima se nekada moglo samo nagađati,
Denali i dalje ostaje onaj koji uvijek ima posljednju riječ. Procenat
alpinista koji osvoje vrh manji je od 50%.

Od Ankoridža do
Talkitne, mjestašceta odakle ćemo se malim avionom prebaciti na glečer
Kalhitna i početi uspon po standardnoj ruti West Butress, trebalo nam
je 3-4 sata vožnje. Nevjerovatan je kolorit tih divljih i pustih
predjela. Nepregledne šume su ispresjecane jezerima i rijekama u kojim
lososa ima toliko da vlada dozvoljava mještanima da ga mrežama, za
svoje potrebe, bez dozvola, love tri puta godišnje. Može se shvatiti
zašto je ovaj dio svijeta oduvijek bio privlačan avanturistima i
”eskejpistima”, mada, sudeći po prodavnicama alkohola kojih ima na
svakom metru, život nekima ovdje zasigurno nije previše zanimljiv i
lak.

Slabo smo spavali u pretoplom i smrdljivom smještaju u
Talkitni. ”Smještaj” su straćare bez kreveta i namještaja, sa
primitivnom kuhinjom i toaletom. Namjenjen je alpinistima koji tu
obično provedu par dana prije nego što odlete u podnožje Denalija, i
par dana kad se umorni, nakon dvadesetak dana nekupanja vrate. Dok smo
čekali da se, kako rekoše mještani, ”restoran sa najboljim doručkom u
gradu” otvori, lutali smo Talkitnom. Drvene kuće, nekoliko restorana i
barova koji nisu promijenili izgled minimum zadnjih 100 godina,
agencije koje će vas malim avionima, ovdje glavnim prevoznim sredstvom,
za pristojnu sumu odvesti u bilo koju nedođiju Aljaske, jedna
prodavnica sa opremom za lov, ribolov, kanuing, alpinizam.

Stanovništvo je mješanog karaktera. Pravi bućkuriš. Moje lično
mišljenje je da smo mi, alpinisti, koji svake godine na Denaliju gubimo
prste, živote, smrzavamo se, teglimo i nosimo kao mazge, lipsavamo od
napora, izlažemo porodice i prijatelje nepodnošljivom stresu – u
Talkitni bili još najnormalniji. I pored mnogo turista i hippy – like
tipova koji su se za neko vrijeme udomili ovdje, bijeli starosjedioci
su, činilo mi se, najbrojniji. Lako su se prepoznavali po
tradicionalnim nošnjama: džinsu, kožnim čizmama i opasačima, kaubojskim
šeširima i bejzbol kapama, ali i frizurama, onim s repovima ala Bono iz
80-tih, brkovima. Na dva ili tri primjera, takođe, primjetio sam da im
je, iz praktičnih ili možda „tradicionalnih” razloga kao Sikima u
Vankuveru, dozvoljeno da za pojasom nose noževe.
Ima
i Indijanaca, mada ne toliko puno, svega 3-4 %. A nekad je bilo
drugačije. Athabascan Indijanci su prvobitno nastanjivali ovo područje.
Bili su toliko jaka grupa da ruski krznari nikada nisu uspjeli da se
pomjere do rijeke Susitna koja je za Athabascan Indijance bila jedan od
glavnih izvora hrane. Sve se promijenilo nakon 1892., kada je u donjem
toku Susitne pronađeno - zlato.

Poslije doručka (izbor:
kajgana od sedam ipo(!) jaja sa prženim krompirom i lukom ili pancake
obima okruglog stolnjaka sa borovnicama), u rendžerskoj stanici gdje
smo otišli da izvadimo dozvole, rendžer nas je upozoravao na raznorazne
opasnosti, pokazivao potresne slike i na kraju, kad je vidio da znamo u
šta se upuštamo i da se nismo pokolebali, poželio sreću.

”Kad
nisam poginuo sad u avionu, neću ni na Denaliju”, rekao sam glasno
nakon što sam konačno nogom stupio na glečer Kalhitna. Doduše, pilot
nam je prije uzleta, dok je jeo sendvič i nešto čačkao po
instrumentima, rekao da baš neće biti udobno kao u velikim putničkim
avionima, ali nije napomenuo da ćemo letiti zapanjujuće nisko iznad
sniježnih vrhova i sletiti na glečer tako dramatično. Na rastanku nam
je još rekao da smo bili sretni jer se cesto desi da alpinisti danima
zbog slabe vidljivosti i vremenskih uslova moraju čekati u Talkitni.
Nije spomenuo da neki na odredište nikad i ne stignu, jer udesi s ovim
avionima na ruti Takitna – Denali i nisu tako rijetka pojava.
Nije
sve bilo onako naporno kao što smo očekivali. Bilo je mnogo napornije.
Na Denaliju nema noći, uvijek je dan, pa smo možda zbog toga ustajali
rano, mada zbog velike hladnoće sa spremanjem ne bi počinjali prije
nego što sunce dopre do naših šatora. Slijedio bi dug proces topljenja
vode, doručak, pažljivo pakovanje da bi se sve stalo u ruksak i sanke i
– vuča i nošenje. Satima i satima iz jednog kampa u drugi. Ranac i
nekako, ali sanke, njih sam zamrzio za cijeli život. Zavezane za
ruksak, stalno su ga povlačile na kukove, prevrtale se, vukle da padnem
na nos na nizbrdicama; na uzbrdicama da padnem na leđa. Iskušenja da ih
bacim u neku od brojnih, bezdanih glečerskih pukotina pored kojih smo
prolazili bila su jaka; a bila je ozbiljno razmatrana i ideja da po
povratku sa Denalija osnujem društvo koje će se zalagati za zabranu
upotrebe haskija, konja, magaraca i ostalih zivotinja u ”teglece”
svrhe. Nisam mogao vjerovati da tu aktivnost bilo koji živi stvor može
voliti ili dobrovoljno raditi. Osim alpinista, ali oni se ne računaju.
Apropos toga:

You heard about the guy needing a new brain?

Started
looking at the samples sitting in their jars. How much for that one he
asked. Oh, that one is 6 million. What! That is unbelievable, why so
much? It was from a doctor who was very healthy, religious and moral.
OK, then how much for that one over there? 2 million. I can't believe
that , look, it has some flaky parts, shady and bruised. Well, that one
is a fine specimen of a lawyer who made a decent living, only cheated
on his wife, taxes and at cards. Well the man was beside himself.
Finally he found a moth eaten, tattered little brain about the size of
a walnut sitting in a jar of alcohol. How much for that one? 30
billion. Why? It is the worst example and in horrible shape! The Doctor
looked at the man and said it came from a climber. So, why so much? The
Doctor said, "Do you have any idea how many climbers we had to go
through before we found one with a brain?"

Imali smo
dobro vrijeme. Prva četiri dana. Ni oblačka, sa suncem koje je preko
dana neumoljivo pržilo i bez problema probijalo debele naslage
kopertona sa najvećim mogućim faktorom kojim smo mazali lice, uši,
šake. Mnogo boljom od kopertona pokazala se krema koju farmeri iz
Alberte koriste za zaštitu kravljeg vimena od vjetra. Na stranu miris,
u ove svrhe preporučio bih je i drugima koji zalutaju u subartičke
krajeve.

”Samo da dobro vrijeme potraje bar do glavnog, kampa
4”, mislili smo. Do njega se bilo ključno dovući što prije. Tu se čeka
dobro vrijeme za završni uspon, aklimatizuje, odmara. Nije potrajalo.
”Zakucalo” nas je strahovito nevrijeme, i to, po nesreći, dan nakon što
smo veći dio opreme ostavili nadomak kampa 4. Logika iza takvog poteza
je bila da po dosta teškom i dugom dijelu rute ne nosimo sve stvari
odjednom, već iz dva puta. Takav metod, ići visoko, a spavati nisko,
takođe je pomagao aklimatizaciji o kojoj smo sve više morali voditi
računa. Jedini rizik je bio da se u slučaju lošeg vremena ostane
odsječen od hrane i opreme, što se skoro nama i desilo. Na Denaliju se
uči brzo, prečesto na najgori mogući način, ponekad bez šanse da
naučeno još nekad upotrijebiš.

U kampu 3 smo proveli četiri
dana a namjeravali smo samo dva. Izlasci iz šatora svodili su se na
vršenje nužde i radove s lopatom. Lopatanje. Ne mogu se zakleti da sam
kopao vise nego moj otac davne 1959. na radnoj akciji gradnje auto-puta
”Bratstvo i Jedinstvo”, ali jesam i ja sa svojim komradima puno – samo
ne za izgradnju ceste, nego za izgradnju iglua gdje smo kuvali, zidova
od snijega oko šatora; da bi otopili vodu; da nas ne bi zatrpao snijeg.
Imao sam šansu da za ta četiri dana u svojoj od leda spljoštenoj vreći
pročitam gotovo 400 stranica Igovih “Jadnika”, upoznam još bolje svog
sapatnika s kojim sam dijelio šator, sprijateljim sa vodičima iz
Sijetla (od 12 bogatih klijenata koje su vodili, već tada je odustalo
pola; uvidili da sve nije kao na slikama), pitam po milioniti put sebe
zašto mi sve ovo treba, testiram svoje strpljenje kao nikada u svom
životu. Kada su mi nervi četvrtog dana počeli kao ”strune da igraju”,
konačno se razvedrilo.
Koje
iznenađenje je bilo na samo pedesetak metara od naših šatora sresti
ekspediciju iz Novog Pazara. Nevjerovatno gostoprimljivi i prijatni,
odmah su nas pozvali u svoje šatore i ponudili čajem i kompotom.
Predvodio ih je Basar Čarovac - Basko. Denali mu je bio jedan od
zadnjih vrhova koje je trebao da popenje kako bi kompletirao osvajanje
najvećih vrhova na svim kontinentima. Već je bio na Everestu, Elbrusu,
Vinsonu, Akonkagvi... U istoj misiji je bio i Banjalučanin, Petar
Pećanac, prvi bosanskohercegovački osvajač Everesta. Tu su još bili
Mirsad Jandrić, Sead Muminović, Senad Sadović i Fahir Demčović – Šilja.
Popravili su mi raspoloženje. Ni oni nisu znali kada će krenuti prema
kampu 4. Kao i mi – čekali su.

Zoran i ja smo krenuli iza
ponoći, nakon, kasnije će se pokazati, pogrešne informacije da će
relativno dobro vrijeme potrajati samo 12 sati. Da noću na Denaliju,
pogotovo po nestabilnom vremenu, nije pametno putovati, znali smo, ali
opet to uradili i umalo skupo platili. Koliko je bila lijepa, toliko je
bila i surova ta subarktička noć. Kad smo prošli opaki i veoma izloženi
(sa jedne strane su zjapile pukotine u koje nas je teret sanki
konstantno vukao) Windy Corner, koji je u potpunosti opravdao svoje
”vjetrovito” ime, mislio sam da su mi prsti na rukama bili ako ne u
zadnjoj, onda bar u jednoj od faza smrzavanja. Zoran je bio jos veći
pesimista. U kamp smo stigli nakon desetak sati mravljeg tempa, skrhani
naporom, hladnoćom, nespavanjem i visinom koja se manifestovala u
mučnini i vrtoglavici. Istog dana dođoše i Radmila, Vince i Laura, a
naveče Novopazarci i Petar. Svi slomljeni kao i mi.
Dani
u kampu 4 i ne moraju da budu tako naporni. Kamp naime ima svojih
prednosti, prije svih možda psiholoških. Nalazite se na 4400m, odradili
ste dosta posla, vidite završni greben i vrh; mislite, jos samo 3-4
dana dobrog vremena i san se uz malo sreće može ostvariti. Osim toga,
pogled na Denali i okolne planine je veličanstven i treba mu se samo
prepustiti pa da zaboravite na sve muke i ne poželite da budete bilo
gdje drugo. Na 15-20 minuta od kampa je i glavna atrakcija,
nevjerovatni ”Edge of the World”. Tu se čovjek, s oblacima pod nogama i
bijelim beskrajem ispred sebe, osjeća nešto kao “Wanderer” na slici
Caspar David Friedricha. Postoje i izvjesne udobnosti koje ovaj kamp
pruža. Nuždu (onu veću), na primjer, ne morate više vršiti pred svima u
sanitarne kante koje ste “zadužili” od rendžera, nego na predviđenim
mjestima, poluograđenim “čučavcima”, odakle vas ostali “mještani” mogu
viditi samo sa jedne strane, a ne sa svih kao prije.
Druženja
koja smo ovdje imali sa alpinistima iz cijelog svijeta bila su
nezaboravna. A tek sa zemljacima. Po sedmero bi nas znalo biti u
Baskovom satoru, inace namjenjenom za tri osobe. Jednom smo zapjevali
“Konjuh planinom”, pa sam kasnije muku mučio da Amerikancu koji me
pitao “What is the strange song about?” objasnim o čemu se u stvari u
pjesmi radi. Samo sam, mislim, djelimično uspio pošto me je, dok sam mu
objasnjavao, gledao i treptao očima kao Homer Simpson. Na žalost, nakon
jednog aklimatizacionog uspona, trojica Novopazaraca su odustala od
daljnjeg uspona i odlučila da se vrate u Talkitnu. Ostali su Basko,
Mirsad i Petar da, kao i mi, čekaju na barem tri dana dobrog vremena
kako bi krenuli ka jurisnom kampu i dalje prema vrhu. Vrlo je važno
pravilno ocijeniti trenutak za završni uspon jer se na najvisočijem
kampu ne može ostati dugo. Tu se gotovo nemoguće aklimatizovati. Što na
toj visini duže ostanete, tijelo sve više slabi, a visinska bolest je
sve izvjesnija. Ukoliko se njeni simptomi zanemare posljedice mogu biti
fatalne. Denali je ”nezgodan” i zbog toga sto se, zbog geografske
širine na kojoj se nalazi tj. tanjeg sloja troposfere u subpolarnom
krugu u odnosu na ekvator, njegovih 6000m ”osjeća” kao 7000m u
Himalajima.

Koliko je bitno pogoditi pravi trenutak za
uspješan i bezbjedan završni uspon, toliko je i teško i frustrirajuće.
Kocka, takoreći. Pošto se u ovom regionu artičke vazdušne struje
sudaraju sa toplim koje dolaze sa juga, ova planina je izrazito
klimatski nepredvidljiva. Vrijeme se promijeni za tren. Niko, ali baš
niko (rendžeri, vodiči, veterani, meterolozi), uvjerili smo se, ne može
sa velikom sigurnošću predviditi vrijeme.
Prvi
su odlučili da krenu Basko, Mirsad i Petar; Radmila, Laura i Vince dan
kasnije, a Zoran i ja posljednji. Znali smo, ako ne svima, nekom se
moralo posrećiti. Gledajući iz kampa prema vrhu Denalija koji se
konstantno nalazio u oblacima, situacija nije previše obećavala. Treći
dan nakon naseg rastanka u kampu 4, ugledali smo Baska, Mirsada i Petra
kako silaze. Mahali su nam i pozdravljali nas sa dignutim palčevima.
Vrh su osvojila sva trojica. Pričali su nam kasnije, dok smo u šatoru
pili čaj, o slaboj vidljivosti, užasnom vjetru, odustajanju mnogih,
naporima; o tome kako je Petar zaspao kad su na trenutak stali da se
odmore i da ga je Basko morao buditi da nastave dalje. Ništa nisu znali
o Radmili, Lauri i Vincu.

Sutradan smo krenuli Zoran i ja.
Trebalo nam je nekih deset sati da dođemo do jurišnog kampa. Najteži i
tehnički najzahtjevniji dio rute nas je doveo do granica nasih fizičkih
izdržljivosti. Uz fiksnu užad Head Wall-a, gdje ledni nagib u dužini od
400m kulminira i doseže 50-tak stepeni, izašli smo relativno lako.
Agonija je krenula na početku grebena, gdje smo pokupili opremu koju
smo tu dva dana ranije ostavili. Disali smo kao na škrge, jedva
zabadali krampone u led, naizmjenično osiguravali jedan drugoga, bili
prisiljeni da se često odmaramo. A uz to se moralo biti jako oprezan.
Greben je na pojedinim mjestima širok jedva nekih pola metra, a skoro
uvijek pod udarima jakog vjetra. Ni sad ne znam tačno šta se tu dan
ranije desilo momku iz Kvebeka. Da li mu je zbog iscrpljenosti
popustila koncentracija, da li su ga kramponi sapleli ili mu je vjetar
”pomogao”, nikad nisam uspio saznati. Oni koji su Claude Rattea gledali
kako se kotrlja niz litice nisu vjerovali da će preziviti, baš kao ni
spasilačke ekipe koje su se s mukom spustile do njega. Zadobio je samo
par ogrebotina. Kada sam se upoznali u kampu, nisam ni slutio da će
postati poznat i ući u Denalijeve ”vjerovali ili ne” rubrike. Imao je
sreću koju dvojica Japanaca nisu. Njih su tada helikopteri već drugu
sedmicu bezuspješno tražili po južnoj strani planine gdje su posljednji
put viđeni.
Mnogo
toga s ove avanture preseliće u zaborav, ali nikad, siguran sam,
Vladimir Morozov, čovjek koji nam je kad smo se konačno, polumrtvi,
dokopali jurišnog kampa, sa osmijehom velikim kao Rusija odakle je
porijeklom, išao u susret sa termosom crnog čaja i onako umornim
pomogao da napravimo ”zid” oko šatora. Ne sjećam se da sam ikada proveo
tako hladnu noć. Imao sam perjanu jaknu na sebi, bio zavučen u vreću za
temperature od -40 i – opet se smrzavao. Iscrpljenost, dehidracija,
gubitak tjelesne težine (ukupno 7-8kg na ovoj ekspediciji) u
kombinaciji sa -30/40 na 5200m nije ono što bih drugima preporučio.

Radmilu, Lauru i Vinca smo pronašli tek ujutro. Ispričali su nam kako
se završio njihov pokušaj da osvoje vrh. Naš najstariji član
ekpedicije, Vince, se ustao rano, penzionerski, i predložio Radmili i
Lauri da krenu. Znajući da to obično nije penjačka praksa na Denaliju
(jutra su krvnički hladna, a vrijeme se obično poboljša tokom dana),
rekle su mu da će jos malo sačekati, tako da je Vince krenuo sam, pri
tom vjerujući da će ga njih dvije, inače brže i snažnije od njega,
stići za nekoliko sati. Nekako je prošao najkritičniji, uvijek
vjetroviti Denali Pass (5600m) i po lošem, ali podnošljivom vremenu,
nakon 10 sati penjanja, osvojio vrh. Kad su, međutim, Laura i Radmila,
nekoliko sati kasnije, došle do Denali Passa, vrijeme se dodatno
pogoršalo. Lauri su se počeli smrzavati prsti, tako da nisu imale
drugog izbora nego vratiti se nazad i pokušati ponovo zajedno s nama.

Vidilo se da su iscrpljene; nakon četiri provedena dana, visina je
počela da uzima danak; međutim, bile su odlučne da nam se pridruže.
Prognoza je nagovještavala uspjeh, ali opet zavidili smo Vincu koji se
vraćao u civilizaciju. Tuš, burger od karibua, krevet, pivo u Talkitni;
ovdje, neizvjesnost, tek šansa da stanemo na vrh, minus 30-ak sa
vjetrom od 50-60km (ako meterolozi ”pogode”), 12-15 sati možda najtežeg
penjanja u životu. Ipak, optimizma nam nije nedostajalo i svi smo imali
”dobar osjećaj”. I zaista, ”Dan D” je krenuo obećavajuće. Jutro vedro,
gotovo bez vjetra. Međutim, Denali, ravnodušan prema našim snovima i
željama, ima svoja pravila i na njemu se dan po jutru uvijek ne
poznaje. Sa svakim mukotrpno ispenjanim metrom, vrijeme se sve više
pogoršavalo. Nismo odustajali iako su se gotovo svi ostali vraćali.
Trebalo je da dođemo do Denali Passa (5600m), nekih 4 sata od vrha, da
bi prihvatili odluku nepredvidljivog Denalija. No pasaran.