Imali smo
dobro vrijeme. Prva četiri dana. Ni oblačka, sa suncem koje je preko
dana neumoljivo pržilo i bez problema probijalo debele naslage
kopertona sa najvećim mogućim faktorom kojim smo mazali lice, uši,
šake. Mnogo boljom od kopertona pokazala se krema koju farmeri iz
Alberte koriste za zaštitu kravljeg vimena od vjetra. Na stranu miris,
u ove svrhe preporučio bih je i drugima koji zalutaju u subartičke
krajeve.
”Samo da dobro vrijeme potraje bar do glavnog, kampa
4”, mislili smo. Do njega se bilo ključno dovući što prije. Tu se čeka
dobro vrijeme za završni uspon, aklimatizuje, odmara. Nije potrajalo.
”Zakucalo” nas je strahovito nevrijeme, i to, po nesreći, dan nakon što
smo veći dio opreme ostavili nadomak kampa 4. Logika iza takvog poteza
je bila da po dosta teškom i dugom dijelu rute ne nosimo sve stvari
odjednom, već iz dva puta. Takav metod, ići visoko, a spavati nisko,
takođe je pomagao aklimatizaciji o kojoj smo sve više morali voditi
računa. Jedini rizik je bio da se u slučaju lošeg vremena ostane
odsječen od hrane i opreme, što se skoro nama i desilo. Na Denaliju se
uči brzo, prečesto na najgori mogući način, ponekad bez šanse da
naučeno još nekad upotrijebiš.
U kampu 3 smo proveli četiri
dana a namjeravali smo samo dva. Izlasci iz šatora svodili su se na
vršenje nužde i radove s lopatom. Lopatanje. Ne mogu se zakleti da sam
kopao vise nego moj otac davne 1959. na radnoj akciji gradnje auto-puta
”Bratstvo i Jedinstvo”, ali jesam i ja sa svojim komradima puno – samo
ne za izgradnju ceste, nego za izgradnju iglua gdje smo kuvali, zidova
od snijega oko šatora; da bi otopili vodu; da nas ne bi zatrpao snijeg.
Imao sam šansu da za ta četiri dana u svojoj od leda spljoštenoj vreći
pročitam gotovo 400 stranica Igovih “Jadnika”, upoznam još bolje svog
sapatnika s kojim sam dijelio šator, sprijateljim sa vodičima iz
Sijetla (od 12 bogatih klijenata koje su vodili, već tada je odustalo
pola; uvidili da sve nije kao na slikama), pitam po milioniti put sebe
zašto mi sve ovo treba, testiram svoje strpljenje kao nikada u svom
životu. Kada su mi nervi četvrtog dana počeli kao ”strune da igraju”,
konačno se razvedrilo.
Koje
iznenađenje je bilo na samo pedesetak metara od naših šatora sresti
ekspediciju iz Novog Pazara. Nevjerovatno gostoprimljivi i prijatni,
odmah su nas pozvali u svoje šatore i ponudili čajem i kompotom.
Predvodio ih je Basar Čarovac - Basko. Denali mu je bio jedan od
zadnjih vrhova koje je trebao da popenje kako bi kompletirao osvajanje
najvećih vrhova na svim kontinentima. Već je bio na Everestu, Elbrusu,
Vinsonu, Akonkagvi... U istoj misiji je bio i Banjalučanin, Petar
Pećanac, prvi bosanskohercegovački osvajač Everesta. Tu su još bili
Mirsad Jandrić, Sead Muminović, Senad Sadović i Fahir Demčović – Šilja.
Popravili su mi raspoloženje. Ni oni nisu znali kada će krenuti prema
kampu 4. Kao i mi – čekali su.
Zoran i ja smo krenuli iza
ponoći, nakon, kasnije će se pokazati, pogrešne informacije da će
relativno dobro vrijeme potrajati samo 12 sati. Da noću na Denaliju,
pogotovo po nestabilnom vremenu, nije pametno putovati, znali smo, ali
opet to uradili i umalo skupo platili. Koliko je bila lijepa, toliko je
bila i surova ta subarktička noć. Kad smo prošli opaki i veoma izloženi
(sa jedne strane su zjapile pukotine u koje nas je teret sanki
konstantno vukao) Windy Corner, koji je u potpunosti opravdao svoje
”vjetrovito” ime, mislio sam da su mi prsti na rukama bili ako ne u
zadnjoj, onda bar u jednoj od faza smrzavanja. Zoran je bio jos veći
pesimista. U kamp smo stigli nakon desetak sati mravljeg tempa, skrhani
naporom, hladnoćom, nespavanjem i visinom koja se manifestovala u
mučnini i vrtoglavici. Istog dana dođoše i Radmila, Vince i Laura, a
naveče Novopazarci i Petar. Svi slomljeni kao i mi.
Dani
u kampu 4 i ne moraju da budu tako naporni. Kamp naime ima svojih
prednosti, prije svih možda psiholoških. Nalazite se na 4400m, odradili
ste dosta posla, vidite završni greben i vrh; mislite, jos samo 3-4
dana dobrog vremena i san se uz malo sreće može ostvariti. Osim toga,
pogled na Denali i okolne planine je veličanstven i treba mu se samo
prepustiti pa da zaboravite na sve muke i ne poželite da budete bilo
gdje drugo. Na 15-20 minuta od kampa je i glavna atrakcija,
nevjerovatni ”Edge of the World”. Tu se čovjek, s oblacima pod nogama i
bijelim beskrajem ispred sebe, osjeća nešto kao “Wanderer” na slici
Caspar David Friedricha. Postoje i izvjesne udobnosti koje ovaj kamp
pruža. Nuždu (onu veću), na primjer, ne morate više vršiti pred svima u
sanitarne kante koje ste “zadužili” od rendžera, nego na predviđenim
mjestima, poluograđenim “čučavcima”, odakle vas ostali “mještani” mogu
viditi samo sa jedne strane, a ne sa svih kao prije.
Druženja
koja smo ovdje imali sa alpinistima iz cijelog svijeta bila su
nezaboravna. A tek sa zemljacima. Po sedmero bi nas znalo biti u
Baskovom satoru, inace namjenjenom za tri osobe. Jednom smo zapjevali
“Konjuh planinom”, pa sam kasnije muku mučio da Amerikancu koji me
pitao “What is the strange song about?” objasnim o čemu se u stvari u
pjesmi radi. Samo sam, mislim, djelimično uspio pošto me je, dok sam mu
objasnjavao, gledao i treptao očima kao Homer Simpson. Na žalost, nakon
jednog aklimatizacionog uspona, trojica Novopazaraca su odustala od
daljnjeg uspona i odlučila da se vrate u Talkitnu. Ostali su Basko,
Mirsad i Petar da, kao i mi, čekaju na barem tri dana dobrog vremena
kako bi krenuli ka jurisnom kampu i dalje prema vrhu. Vrlo je važno
pravilno ocijeniti trenutak za završni uspon jer se na najvisočijem
kampu ne može ostati dugo. Tu se gotovo nemoguće aklimatizovati. Što na
toj visini duže ostanete, tijelo sve više slabi, a visinska bolest je
sve izvjesnija. Ukoliko se njeni simptomi zanemare posljedice mogu biti
fatalne. Denali je ”nezgodan” i zbog toga sto se, zbog geografske
širine na kojoj se nalazi tj. tanjeg sloja troposfere u subpolarnom
krugu u odnosu na ekvator, njegovih 6000m ”osjeća” kao 7000m u
Himalajima.
Koliko je bitno pogoditi pravi trenutak za
uspješan i bezbjedan završni uspon, toliko je i teško i frustrirajuće.
Kocka, takoreći. Pošto se u ovom regionu artičke vazdušne struje
sudaraju sa toplim koje dolaze sa juga, ova planina je izrazito
klimatski nepredvidljiva. Vrijeme se promijeni za tren. Niko, ali baš
niko (rendžeri, vodiči, veterani, meterolozi), uvjerili smo se, ne može
sa velikom sigurnošću predviditi vrijeme.
Prvi
su odlučili da krenu Basko, Mirsad i Petar; Radmila, Laura i Vince dan
kasnije, a Zoran i ja posljednji. Znali smo, ako ne svima, nekom se
moralo posrećiti. Gledajući iz kampa prema vrhu Denalija koji se
konstantno nalazio u oblacima, situacija nije previše obećavala. Treći
dan nakon naseg rastanka u kampu 4, ugledali smo Baska, Mirsada i Petra
kako silaze. Mahali su nam i pozdravljali nas sa dignutim palčevima.
Vrh su osvojila sva trojica. Pričali su nam kasnije, dok smo u šatoru
pili čaj, o slaboj vidljivosti, užasnom vjetru, odustajanju mnogih,
naporima; o tome kako je Petar zaspao kad su na trenutak stali da se
odmore i da ga je Basko morao buditi da nastave dalje. Ništa nisu znali
o Radmili, Lauri i Vincu.
Sutradan smo krenuli Zoran i ja.
Trebalo nam je nekih deset sati da dođemo do jurišnog kampa. Najteži i
tehnički najzahtjevniji dio rute nas je doveo do granica nasih fizičkih
izdržljivosti. Uz fiksnu užad Head Wall-a, gdje ledni nagib u dužini od
400m kulminira i doseže 50-tak stepeni, izašli smo relativno lako.
Agonija je krenula na početku grebena, gdje smo pokupili opremu koju
smo tu dva dana ranije ostavili. Disali smo kao na škrge, jedva
zabadali krampone u led, naizmjenično osiguravali jedan drugoga, bili
prisiljeni da se često odmaramo. A uz to se moralo biti jako oprezan.
Greben je na pojedinim mjestima širok jedva nekih pola metra, a skoro
uvijek pod udarima jakog vjetra. Ni sad ne znam tačno šta se tu dan
ranije desilo momku iz Kvebeka. Da li mu je zbog iscrpljenosti
popustila koncentracija, da li su ga kramponi sapleli ili mu je vjetar
”pomogao”, nikad nisam uspio saznati. Oni koji su Claude Rattea gledali
kako se kotrlja niz litice nisu vjerovali da će preziviti, baš kao ni
spasilačke ekipe koje su se s mukom spustile do njega. Zadobio je samo
par ogrebotina. Kada sam se upoznali u kampu, nisam ni slutio da će
postati poznat i ući u Denalijeve ”vjerovali ili ne” rubrike. Imao je
sreću koju dvojica Japanaca nisu. Njih su tada helikopteri već drugu
sedmicu bezuspješno tražili po južnoj strani planine gdje su posljednji
put viđeni.
Mnogo
toga s ove avanture preseliće u zaborav, ali nikad, siguran sam,
Vladimir Morozov, čovjek koji nam je kad smo se konačno, polumrtvi,
dokopali jurišnog kampa, sa osmijehom velikim kao Rusija odakle je
porijeklom, išao u susret sa termosom crnog čaja i onako umornim
pomogao da napravimo ”zid” oko šatora. Ne sjećam se da sam ikada proveo
tako hladnu noć. Imao sam perjanu jaknu na sebi, bio zavučen u vreću za
temperature od -40 i – opet se smrzavao. Iscrpljenost, dehidracija,
gubitak tjelesne težine (ukupno 7-8kg na ovoj ekspediciji) u
kombinaciji sa -30/40 na 5200m nije ono što bih drugima preporučio.
Radmilu, Lauru i Vinca smo pronašli tek ujutro. Ispričali su nam kako
se završio njihov pokušaj da osvoje vrh. Naš najstariji član
ekpedicije, Vince, se ustao rano, penzionerski, i predložio Radmili i
Lauri da krenu. Znajući da to obično nije penjačka praksa na Denaliju
(jutra su krvnički hladna, a vrijeme se obično poboljša tokom dana),
rekle su mu da će jos malo sačekati, tako da je Vince krenuo sam, pri
tom vjerujući da će ga njih dvije, inače brže i snažnije od njega,
stići za nekoliko sati. Nekako je prošao najkritičniji, uvijek
vjetroviti Denali Pass (5600m) i po lošem, ali podnošljivom vremenu,
nakon 10 sati penjanja, osvojio vrh. Kad su, međutim, Laura i Radmila,
nekoliko sati kasnije, došle do Denali Passa, vrijeme se dodatno
pogoršalo. Lauri su se počeli smrzavati prsti, tako da nisu imale
drugog izbora nego vratiti se nazad i pokušati ponovo zajedno s nama.
Vidilo se da su iscrpljene; nakon četiri provedena dana, visina je
počela da uzima danak; međutim, bile su odlučne da nam se pridruže.
Prognoza je nagovještavala uspjeh, ali opet zavidili smo Vincu koji se
vraćao u civilizaciju. Tuš, burger od karibua, krevet, pivo u Talkitni;
ovdje, neizvjesnost, tek šansa da stanemo na vrh, minus 30-ak sa
vjetrom od 50-60km (ako meterolozi ”pogode”), 12-15 sati možda najtežeg
penjanja u životu. Ipak, optimizma nam nije nedostajalo i svi smo imali
”dobar osjećaj”. I zaista, ”Dan D” je krenuo obećavajuće. Jutro vedro,
gotovo bez vjetra. Međutim, Denali, ravnodušan prema našim snovima i
željama, ima svoja pravila i na njemu se dan po jutru uvijek ne
poznaje. Sa svakim mukotrpno ispenjanim metrom, vrijeme se sve više
pogoršavalo. Nismo odustajali iako su se gotovo svi ostali vraćali.
Trebalo je da dođemo do Denali Passa (5600m), nekih 4 sata od vrha, da
bi prihvatili odluku nepredvidljivog Denalija. No pasaran.