U avionu lokalna kompanije Sita Air koja
prevozi putnike diljem Nepala, stjuardesa nam je uz bombone poslužila i
smotuljke vate kako bismo zaštitili bubnjiće od nesnosne buke prilikom
uzlijetanja. Aplauz putnikâ kojeg su piloti dobili nakon slijetanja i
sigurnog zaustavljanja na zakrivljenoj i nakošenoj pisti u Lukli bio je
iskren, koliko i zaslužen.
Autor: Drago Hedl
Izvor: B92 |
| Pogled na Krov svijeta (Photo: Drago Hedl) |
Postoje
dva načina da biste iz nepalske prijestolnice Kathmandua stigli do 250
kilometara udaljene Lukle, mjestašca na sjeveroistoku Nepala, odakle
kreće većina ekspedicija na Mount Everest. Možete 12 sati autobusom do
Jirija, pa onda još sedam dana penjući se planinama višim od pet tisuća
metara; ili zrakoplovom iz Kathmandua za 35 minuta. No, aerodrom u
Lukli jedan je od najopasnijih na svijetu: doslovce je uklesan u
stijenu nad provalijom dubokom 700 metara, s kratkom pistom od samo 475
metara, koja se penje pod kutom od 12 stupnjeva i na kraju zavrće
udesno, u obliku naopako napisanog slova "J", pa slijetanje i
polijetanje liči na vožnju najluđom rollacostom.
Zastrašujući
tekstovi koje sam, pripremajući se za put, čitao o toj zračnoj luci
dodatno su dobili na dramatičnosti kad je prastari boeing 757 Air
Nepala, na letu iz New Delhija sletio u Kathmandu: dočekala nas je
vijest da se sat prije, toga 8. listopada, razbio zrakoplov na liniji
za Luklu, kamo smo trebali putovati sutradan. Smrt 18 osoba, mahom
turista, u malom DeHavilland DHC-6 Twin Otteru lokalne kompanije Yeti
Airlines, nije bio samo mučan uvod u sanjanu avanturu penjanja do
vidikovaca odakle puca pogled na vrhove Mount Everesta, Lhotse i Ama
Dablama, već je tragedija uzrokovala i opću pomutnju dan kasnije. U
zgradi male zračne luke za domaće letove iz Kathmandua, koja liči na
kakav provincijski autobusni kolodvor, samo stotinjak metara od
međunarodnog aerodroma Tribhuvan, sutradan je vladala neopisiva gužva.
Loše vrijeme i tog dana u Lukli i otkazani letovi zbog jučerašnjeg
udesa izazvali su pravi kaos. Stotine putnika i gomile robe koja će
tako najbrže stići u Luklu – kojekakvih korpi i kutija natovarenih
cvjetačom, rajčicom ili blitvom, vreća riže, buradi i zamotuljaka s
hranom, ruksaka s planinarskom opremom i kartona kokošjih jaja –
tiskalo se pred šalterima, gdje nitko nije znao reći hoće li i koja
kompanija toga dana uopće letjeti.
 |
| Aerodrom u Lukli (Photo: Drago Hedl) |
No,
sutradan, sve je već bilo u redu pa kad smo se ukrcali u mali njemački
dvomotorac Dornier 228-202, kojim lokalna kompanija Sita Air prevozi
putnike diljem Nepala, stjuardesa nam je uz bombone poslužila i
smotuljke vate kako bismo zaštitili bubnjiće od nesnosne buke prilikom
uzlijetanja. Aplauz putnikâ kojeg su piloti dobili nakon slijetanja i
sigurnog zaustavljanja na zakrivljenoj i nakošenoj pisti u Lukli bio je
iskren, koliko i zaslužen: možda nije pretjerano reći da slijetanje u
Luklu liči na novo rođenje.
Fascinantni krajolici od tog
pitoresknog mjestašca u kojem turisti brojem višestruko nadmašuju
njenih 230 stanovnika, svojom će ljepotom brzo baciti u zaborav sve
muke i strahove izazvane naporima da onamo stignete. Gomila kojekakvog
svijeta, nosača i vodiča, jakova i malih brdskih konja, tiska se u
nekoliko tijesnih ulica. Odatle kreću svi penjači na Mount Everest, ali
i oni manje ambiciozni čiji je cilj Bazni kamp na 5.364 metra, te
bezbrojni turisti poput nas, zadovoljni da vide krov svijeta, makar i s
4.000 metara nadmorske visine. Sasvim dovoljnih za visinsku bolest čije
ćemo blage, ali ipak neugodne simptome, uskoro početi osjećati.
 |
| Lica Nepala (Photo: Drago Hedl) |
U
Lukli imamo "radni doručak" kako bismo se koliko-toliko prilagodili na
2.840 metara iznad mora (za usporedbu, Triglav je samo 24 metra viši!)
i pripremili za 30-ak kilometara dug put do Tengbochea, na 3.860
metara, krajnje odredište našeg četverodnevnog etverodnevnbog je.ka
kilometara dug putko-toliko prilagodili na 2.840 metara iznad moras
4.000 tisuće metara nadmorske visine.uspona padinama Himalaja. Naš
luckasti vodič Om Prasad Nepal, prezimena jednakog nazivu zemlje čiji
je stanovnik, i još golobradi nosač Chandra Bahadur Purt kažu kako će
nam za povratak, nizbrdicom, trebati dan manje i smijuljeći se dodaju
da usponi nisu osobito teški. Vjerovat ćemo im prvih nekoliko sati
lagane uzbrdice na putu za Phakding, mjesto u kojem ćemo prenoćiti, no
sljedećeg dana dojam o laganim usponima posve će iščeznuti. Težinu puta
do Namche Bazara u potpunosti ćemo shvatiti tek tjedan dana kasnije,
kada se istom kozjom stazom budemo spuštali na povratku u Luklu,
bezbroj se puta pitajući kako smo te strme uspone uopće svladali.
U Phakdingu, Namche Bazaru, Khumjungu, Thengbocheu i drugim živopisnim
selima koja su se nanizala uz usku krivudavu stazu, sve je, kao i
drugdje u Nepalu u znaku Mount Everesta – tako se zovu restorani,
turistička prenoćišta do Baznog kampa koja se pretenciozno nazivaju
hotelima, tako se zove i najpopularnije nepalsko pivo, i flaširana voda
imenom Everest H2O, a Mount Everest zamijenio je na svježe otisnutim
novčanicama i bivšeg kralja Gyanendru, mada je u opticaju mnogo više
onih starih, iz vremena dok je mlada republika još bila kraljevina.
Podsjetilo me to na prošlogodišnje putovanje Mongolijom gdje se sve zvalo Džingis Kan.
 |
| Gradnja kuće (Photo: Drago Hedl) |
Na
ulazu u Nacionalni park Sagarmatha (ime je dobio po nepalskom nazivu za
Mount Everest) policajci iz kućice sklepane od dasaka dugo će iz
knjižice koju morate pribaviti u Nepalskom turističkom birou da biste
se uopće mogli penjati po Himalajama, prepisivati sve vaše podatke.
Nepalci, srdačan i pristojan svijet, i inače sve vole zapisivati i
ovjeravati kojekakvim štambiljima i taj će vas njihov običaj pratiti od
ulaska u zemlju, do izlaska iz nje.
Put do Namche Bazara i
dalje do Thengbochea prepun je turista i lokalnog svijeta. Dok prvi
uživaju, drugi tegle sve što je za njih potrebno: od osobnih stvari do
hrane i pića za brojne usputne restorane i kojekakve robe za male,
nanizane dućane. Kad vidite nosače s teretom na leđima teškim i
pedesetak kilograma ili pretovarene jakove, jedino "prijevozno
sredstvo" koje ovdje funkcionira, s mnogo ćete više razumijevanja i
manje negodovanja litrenu bocu vode, koja vas je u Kathmanduu koštala
15 rupija, platiti 200 ili 250. Trebalo je to dotegliti do tih visina.
No, ako cijena vode raste kako se penjete prema Baznom kampu, tečaj
dolara će biti sve niži, pa valja biti mudar i u Kathmanduu zamijeniti
dovoljno novca. Razlika na 100 dolara može biti i do tisuću rupija, a
za taj iznos dvije osobe mogu solidno objedovati u boljim restoranima
nepalske prijestolnice.
 |
| Srušeni most (Photo: Drago Hedl) |
Tek
nešto širi od kozje staze put prema baznom kampu krivuda, penje se i
spušta, pa zavrne na uske metalne mostove razapete iznad provalija,
ispod koje se u dubini i vodenoj prašini, pjeni rijeka Dudh Koshi. Sad,
tijekom sušnog razdoblja, ona poput srebrne zmije vrluda između
planina, a za monsuna nabuja i podivlja, demonstrirajući svoju
zastrašujuću snagu. Tim putem, koji povremeno prati korito rijeke,
ništa se bitnog nije izmijenilo stotinama godina – ljudi i stoka ovdje
su jedino transportno sredstvo za sve što je potrebno prebaciti iz
Lukle naviše i taj mukotrpni način izvor je prihoda mnogih obitelji.
Grižnju savjesti koju ćete osjetiti gledajući šerpe kako vuku tovare
ispod kojih se jedva vide, pokušat ćete ublažiti mišlju kako oni, da
nema turista poput vas, ne bi imali prilike za ikakvu zaradu. Među
njima su i dječaci, mlađi od našeg Chandra Bahadur Purta, kojima, da
radim u kafiću, nikada ne bih prodao alkohol ili cigarete. Golobradi
su, možda im je 15-16 godina, ali već su izučili ovdje najrašireniji
zanat i u lakim sandalama, sa štapom u obliku slova "T", koji im služi
pri penjanju ali i kao oslonac za kratkih odmora, s trakom koja
povezuje teret i njihovo čelo, da bi lakše balansirali, veru se lako i
sigurno poput divokoza. Raspoloženi su, a neki od njih poznaju i našeg
vodiča Oma – možda su bili partneri vodeći kakvu skupinu poput naše -
pa kratko zastaju i veselo čavrljaju na jeziku koji podsjeća na
prepirku čavki.
 |
| Šerpa (Photo: Drago Hedl) |
Na
tri i pol tisuće metara još je sve zeleno i bujno, kao da smo u dolini.
Crnogorica se miješa sa stablima pokrivenim debelim mesnatim lišćem, a
mali vrtovi uz kamene seoske kuće puni su kupusa i blitve kojima očito
prijaju visine i oštri zrak. Uz put seljaci u pletenim košarama nose
poput klikera malen krumpir, a čili paprika, klipovi kukuruza i sitan
crveni grah suše se u dvorištima na prostrtim šatorskim krilima. Musava
djeca skaču uokolo, kokoši trčkaraju sudarajući se s kozama, zvukovi
tibetanske glazbe dopiru iz malih prodavaonica pretrpanih suvenirima.
Sve je živo i veselo pa imate dojam da su Nepalci najsretniji ljudi na
svijetu iako ih više od 85 posto živi s manje od deset kuna dnevno.
A tih, manje od dva dolara, zarađuje se kojekako – u svakom ćete
usputnom selu vidjeti i građevinske radnike koji ondje, bez ikakve
mehanizacije, samo s dlijetom, čekićem i pilom, grade kuće od
materijala kojeg je moguće naći na licu mjesta. Kameni blokovi, osnova
tih kuća, klešu se na mjestu gradnje iz stijenja kojeg je napretek, a
ono malo drveta, potrebnih za vrata, prozore i krovnu konstrukciju,
pili se i oblikuje uz kuću koja niče.
Namche Bazar najveće je
mjesto na putu od Lukle prema Baznom kampu i sa svojih 800 stanovnika
središte je regije Khumbu. To živopisno mjestašce koje ima čak i muzej
i u čijoj smo knjizi utisaka vidjeli i potpis Stipe Božića, razasulo se
po brdima ispod planinskih vrhova Kongde Ri (6.187 metara) i Thamserku
(6.623 metara), koji se prekriveni snijegom natječu u bjelini s
oblacima. U zemlji koja ima jedan od rijetkih monopola, gdje je osam od
10 najviših vrhova svijeta, to i nisu neki gorostasi, no izjutra, kad
sunce obasja njihove snježne kape, izgledaju nadnaravno i tek će ih
prizor Mount Everesta, kad se sljedećeg dana popnemo još 400 metara da
bismo ga ugledali, u potpunosti zasjeniti.
 |
| Prometna gužva (Photo: Drago Hedl) |
U
hotelu, koji se naravno zove Everest, vlada prava raskoš - ima i tuš s
toplom vodom, čija se upotreba dodatno zaračunava, no nema te cijene
koju nakon višednevnog znojenja i pentranja po prašnjavim stazama, ne
biste bili spremni platiti. Izbor hrane, ni ovdje u Namche Bazaru nije
osobit i sve se uglavnom svodi na nekoliko vrsta povrća pomiješanih s
tijestom ili rižom, ili obrok kojeg je naš vodič Om Prasad Nepal jeo od
prvog do posljednjeg dana – omiljeno jelo u Nepalu, dhal bat. To je
porcija kuhane riže koja se posipa juhom od leće i uz slasno mljackanje
jede prstima. Može se dodati i ponešto ovčjeg mesa, no kada vidite kako
se ono doprema i uvjete u kojima se čuva, zacijelo ćete, bar na tom
putu, postati vegetarijanac.
 |
| Jutarnja pozlata (Photo: Drago Hedl) |
Dan
kad smo, popevši se do 3.880 metara ugledali vrh Mount Eversta, ostat
će u sjećanju za cijeli život. Prvo nas je opčarao Ama Dablam čiji vrh,
sa strane koju smo vidjeli, svojom elegancijom podsjeća ne Chryslerov
toranj u New Yorku, koji se poput kakve ponosne sekvoje koči na uglu
42. ulice i Avenije Lexington. No to je tek uvod u sliku koja slijedi.
Mističan i teško osvojiv, ukazat će se potom Mount Everest, koji zbog
položaja odakle ga gledamo izgleda niži od vrha Lhotse, iako ga u
stvarnosti nadvisuje za 332 metra. To su vrhovi svijeta i nama, običnim
turistima koji smo se jedva približili tek polovici tih visina,
izgledaju neosvojivi i nedostupni u svojoj ljepoti i otmjenosti. Tu
mističnost kojom zrače pojačat će oblaci što se, čim jutro odmakne,
počnu skupljati oko njihovih vrhova, da bi ih do podneva već sakrili i
posve zakrilili. Kao da je poruka: valja doći bliže da biste nas
vidjeli.
Taj izazov, za kojeg nismo imali snage, mnogi su
prihvatili, no rijetki i doživjeli. Ali vidjeti vrhove svijeta, makar s
njihovih razmjerno lako dostupnih padina, s nekih četiri tisuće metara,
doživljaj je vrijedan svih napora, svake kapi znoja i svakog koraka
poput olova teških nogu.
Prijem 
