Psihodrama je akcioni metod grupne
psihoterapije. Kako biti spontaniji, otvoreniji, saosećajniji, kako
razviti bolje međuljudske odnose i biti autentičniji i slobodniji.
Piše: Bratislav Nikolić Mnogi
pokušavaju da napreduju u tom smeru baš na psihodrami. Dr Dušan
Potkonjak ( 61) je psihijatar koji je psihodramu prvi doneo na prostore
bivše Jugoslavije. Još polovinom osamdesetih, cela stvar je počela da
se zahuktava u Beogradu, a Potkonjak je 1988. formirao prvu edukativno-
iskustvenu psihodramsku grupu . U toj grupi su se školovali skoro svi
današnji beogradski psihodramski treneri.
Dušan Potkonjak već
15 godina radi u Londonu kao psihijatar specijalista, ali redovno
dolazi u Beograd tri puta godišnje , gde svoje slobodno vreme koristi
za psihodramski rad. On je psihoterapeut i trener Britanske
Psihodramske Asocijacije i glavni trener Srpske Psihodramske
Asocijacije SPA Moreno.
Tvorac psihodrame je psihijatar Jakob
Levi Moreno. Rođen je u Bukureštu 1889. godine. Od 5 godine ziveo je u
Beču. Studirao je filozofiju i završio je medicinu, a od 1919. do 1925.
godine se u Beču intenzivno bavi spontanim improvizovanim pozorištem. U
Njujork prelazi 1928. godine.
Moreno je kreirao psihodramu u sadašnjoj formi negde između 1930. i 1935. godine.
Za početak, šta je u stvari psihodrama?Psihodrama je spoj elemenata psihoterapije i elemenata umetnosti,
spontanog pozorišta. To je akcioni metod grupne terapije za razliku od
drugih terapija koje se zasnivaju na rečima, na verbalnom. U psihodrami
pored verbalnog toka, postoji i onaj značajni, neverbalni tok. Moreno,
čovek koji je stvorio psihodramu, insistirao je na tome da mi po
rođenju prvo komuniciramo neverbalno, da komuniciramo izrazom lica ,
osmehom, plačom, pogledom, mahanjem ruku i nogu. Govor dolazi kasnije.
Ako na psihodrami istražujemo neki svoj događaj iz života, na primer,
neki ljudski susret: osim reči, tu može da bude neki jak pokret tela,
neka promena izraza lica, može da dođe do blagog dodira po obrazu.
Takvi pokreti i dodiri mogu da pokrenu naše nesvesno, i da asociraju na
nešto važno iz naših života. Neverbalno to može da se dogodi pre nego
samo asocijacijom rečima. U psihodramskoj grupnoj seansi se prati
grupni tok, spontana komunikacija između članova grupe. Cilj je da se
poveca spontanost i kreativnsot u grupi. Kasnije članovi grupe koji su
motivisani, na psihodramskoj sceni istražuju svoje životne događaje i
važne međuljudske odnose. Član grupe čija se životna situacija
istražuje, zove se protagonista i on bira članove grupe koji će igrati
važne osobe. Na sceni protagonista menja uloge sa za njega važnim
ličnostima iz života. Kada ste u ulozi druge osobe, a neko igra vas,
često se dešava otkriće i povećava se empatija. Drama se nastavlja i
iskustvo je emotivnije i intenzivnije nego kada članovi grupe samo sede
u stolicama i pričaju. Na psihodramskoj sceni se odigravaju i istražuju
i realni događaji, ali i naša fantazija i ono sto želimo da se
desi,snovi...
Ko su ljudi koji dolaze na psihodramu?Jedan deo su ljudi koji su u teškom psihičkom stanju, krizi, u teškoj
depresiji. Ti ljudi su u kliničkoj grupi. Drugi deo su ljudi iz
svakodnevnog života koji nisu u teškoj krizi. Ljudi sa svojim plusevima
i minusima, radostima i tugama. To su ljudi koji dolaze na psihodramu
da bi prvo poboljšali svoju unutrašnju komunikaciju. A drugi deo je rad
na empatiji i komunikaciji sa drugima. Prvo u samoj grupi, a kasnije i
u životu van grupe.
Posebna je edukativno iskustvena grupa
ukojoj se učesnici školuju za psihodramskog terapeuta. Kao i ostale
grupe i ta edukativna grupa je u prvoj fazi uglavnom terapijska a
kasnije se studenti uključuju u edukaciju. Uče metod , analiziraju
prethodnu seansu i kasnije postepeno počinju da vode delove seanse uz
direktno prisustvo trenera. Najvažnije je da student prođe dovoljno
lične terapije u grupi, jer to je neophodan uslov da bi kasnije postao
terapeut. Svi učesnici grupe treba da znaju i poštuju osnovna pravila
grupne psihoterapije. Da imaju dovoljno motivacije za napredovanje, da
žele da otvoreno komuniciraju u grupi. Da imaju i dovoljan stepen
dobronamernosti, znači, da ne budu destruktivni. Da poštuju diskreciju,
da van grupe ne pričaju drugima o dešavanjima na grupi, naročito ne o
intimi drugih. Da redovno dolaze na grupu. Zainteresovani za
psihodramsku edukaciju mogu više da pročitaju na sajtu http://spamoreno.tripod.com.
Koje su najveće koristi koje ova terapija pruža?Moreno se najviše bavio ljudskim susretom. Mogućnost da prevaziđemo
svoj sebični ego okvir i uđemo u komunikaciju u pravcu međusobne
empatije i intime sa drugom osobom. Da probamo da zamenimo uloge sa
drugom osobom. Odjednom, kad smo u ulozi drugoga počinjemo da vidimo i
doživljavamo kako se ta osoba oseća. A neko drugi može da igra nas, i
onda možemo iz uloge drugog da posmatramo sebe. Nas tada igra neki
drugi član grupe. Moguće je i ogledanje kada drugi članovi grupe igraju
događaje iz našeg života, a mi posmatramo sa strane sopstvene reakcije
i ponašanje. Tako možemo sebe da sagledamo na jedan novi način. Ovaj
pristup je posebno razvijen u Playback teatru. To je spontana pozorišna
forma koja je nastala iz psihodrame.U psihodramskoj grupi se oslobađa
spontanost i kreativnost.
Kako ste se vi uključili u celu priču, i kako je sve to izgledalo na početku, u Beogradu i bivšoj Jugoslaviji?Prvo sam o psihodrami mnogo čitao, i kad sam pročitao deo o zameni
uloga, shvatio sam da to mnogo više pruža nego obična govorna terapija.
Imao sam sreću da sam se u Londonu našao 1978. godine kao lekar na
specijalizaciji psihijatrije na psihoterapijskom odseku čuvene bolnice
Modsli. Tu je bio Malkolm Pajns, psihijatar i vodeći svetski grupni
analitičar. Pajns je imao trening iz psihodrame kod Leftrija i vodio je
i psihodramske grupe. Taj susret me je uveo u grupnu terapiju. Kasnije
sam 1983. imao opet sreću da počnem trening kod Endrju Pauela. On je
psihijatar, grupni analitičar i psihodramatičar. Onda sam nastavio kod
Marše Karp i Kena Sprega u Internacionalnom Psihodramskom trening
centru Holwell koji je tada bio najbolji psihodramski centar u Evropi..
I to je moja sreća, i time se ponosim, jer je Marša Karp kod koje sam
diplomirao psihodramu 1991, direktno učila psihodramu od Jakoba Morena
i Zerke Moreno. Od Marše sam najviše naučio - pored dubokog terapijskog
- i taj umetnički pozorišni deo psihodrame. Tada psihodrama pored
psihoterapijskog ostvaruje i jak umetnički pozorišni doživljaj, postaje
terapijsko pozorište istine. Nazalost, neki treneri nisu razvili taj
moćni umetnički pozorišni aspekt psihodrame i onda ni nisu mogli da ga
prenesu svojim studentima. Deo treninga obavio sam i u Njujorku kod
Džima Saksa takođe Morenovog učenika. Moreno je bio u Beogradu 60- tih
i vodio je psihodramske seanse. Endrju Pauel je prvi put došao u
Beograd 1985, i tada je držao prvu vikend radionicu iz psihodrame u
Jugoslaviji. Kasnije se to nastavilo svake godine, a onda je nažalost
počela jugoslovenska kriza. U Beograd su dolazili i drugi vodeći
psihodramatičari iz sveta. Marša Karp, Ken Spreg, Majk Votson, Džon
Kason, Rudi Nojgard, Suzi Tejlor. Poslednjih godina i Di Aderli, Jana
Šegula, Alison Simons i drugi... Tada negde do kraja 1993. godine
psihodrama nije bila komercijalna, i radilo se iz ljubavi. Osamdesetih
smo verovali da će psihodrama biti humana kreativna revolucija u
psihoterapiji u Beogradu. Stvari su se kasnije značajno promenile kada
su se pojavili faktori: moć, novac i sebičnost. Ja sam 1988. počeo u
Beogradu da vodim redovne treninge iz psihodrame 1x nedeljno. Iz te
grupe su proizašli svi današnji terapeuti i treneri psihodrame u
Beogradu. Poceo sam 1x mesečno u januaru 1991. da vodim psihodramu i u
Zagrebu, ali stalo je u julu 1991. godine. Odlazio sam i u Skoplje.
Kontinuitet vođenja treninga u Beogradu sam završio decembra 1993 , i u
januaru 1994. otišao sam u London gde i sada radim. Ipak svake godine
sam dolazio u Beograd i nastavljao sam da vodim psihodramske grupe. Od
2001. dolazim u Beograd 3x godisnje a od kraja 2002. redovno vodim novu
grupu studenata u Beogradu.
Koliko psihodramskih škola postoji danas u Beogradu? Da li tu postoje neki problemi?Kada smo krenuli sa drugom edukativnom grupom, početkom 1992. godine,
asistenti su mi bili Vladimir Milošević, Jasna Veljković a u oktobru
1992. je počela još jedna edukativna grupa i asistenti su mi bili,
Zoran Đurić i Zoran Ilić. Tada je izgleda bilo više entuzijazma i u
grupama je bilo po 30 studenata. Tu su nastale neke razlike između mene
i mojih asistenata. Ja sam insistirao da oni kompletno završe
školovanje za psihodramu u Londonu. Iz raznih razloga oni to nisu
uspeli. Međutim, nastavili su da se bave psihodramom i stekli su veliko
iskustvo. Druge razlike su bile u ceni. Ja sam insistirao da cena bude
dostupna svima, da svako ko autentično želi da se školuje to može, a
oni su hteli da cena bude komercijalna. I tako danas postoje tri
asocijacije. Postoji Srpska Psihodramska Asocijacija SPA Moreno, koju
ja vodim sa psihijatrom psihodramatičarem i psihoanalitičarem Slavkom
Mačkićem i saradnicima psihijatrima grupnim analitičarima i
psihoanalitičarima, Marijom Vezmar, Tijom Despotović i Ljiljom
Milivojević. Druga škola je Institut za psihodramu koju vodi Vladimir
Milošević, takođe sa Slavkom Mačkićem. I treća škola je Beogradski
psihodramski centar koji vode Zoran Đurić, Zoran Ilić i Jasna
Veljković. Dobra je vest da smo napokon počeli međusobno bolje da
sarađujemo.